By
in
Bilo je to divno jesenje popodne obojeno zubatim suncem i bojama i pucketanjem uvelog lišća pod nogama. Sjedila sam udobno zavaljena u fotelju jednog banjalučkog kafića i sa pažnjom džedaj majstora slušala raštrkane planove za budućnost tadašnje klijentice. Sasvim slučajno (ili možda ipak ne) našem stolu je prišao dječak Rom od nekih 10-ak godina i zaprosio nešto novca. Ne znam zašto, ali okrenula sam se prema njemu i upitala ga:
„A šta ćeš ti biti kad porasteš?“
„Ništa,“ odgovorio je.
„Kako to misliš ništa?“ progovorilo je ono desetogodišnje dijete u meni koje je do svoje desete valjda smislilo barem tri različita zanimanja kojima će se baviti kad odraste („Biću učiteljica i plesačica i-i-i čistačica pa da-da kad ja dohvatim krpu i počnem da ribam da sve bude najljepšije.“).
„Ništa,“ uporno je tvrdio dječak.
Bila sam iskreno preneražena, zabrinuta i tužna istovremeno. Predamnom je stajao dječak koji nije imao budućnost. („Pa šta si ti očekivala?“ reći ćete, „To je ipak romsko dijete, kakvu budućnost on može da ima?“ Ali da, toliko sam naivna. I neprestano viđam primjere onih koji su se izbavili od svog porijekla, društvenog položaja, nasilnog okruženja, da iskreno vjerujem da svako od nas može donijeti izbor da živi kvalitetnije.)
„Kandžija“ (moj alter-ego) u meni nije odustala i na poslijetku sam iznudila iole smislen odgovor.
„Kad porastem biću automehaničar Ferarija.“
Automehaničar ferarija. Dječak koji do maločas nije imao budućnost, na insistiranje nekoga kome je iskreno stalo do toga da ga čuje, odjednom je postao automehaničar u jednoj od najpoznatijih fabrika auto industrije.
Taj dan me nečemu podučio.
Osvrnete li se oko sebe, vidjećete muškarce i žene, mlade i stare, koji su sebi zaboravili postavljati ovo važno pitanje. Kao da je to pitanje rezervisano samo za djecu. I kao da je naš rast sveden samo na fizičku odrednicu.
Možda ste upravo i vi zalutali u ovaj ćorsokak.
Ja znam da se to meni dešavalo, i još uvijek mi se dešava s vremena na vrijeme. Zalutam u mraćne predjele nesigurnosti, sumnje u sebe, u ulicu u kojoj se čini da izlaz ne postoji i da su sve alternative podjednako zlo. Srećom, moj dobro uvježbani um danas relativno brzo prepoznaje ćorsokak i pred facu mi tresne svjetleći znak sa natpisom:
A onda se sjetim da to nije moja ulica i da tu ne živi ono što me čini srećnom.
U mom vrtu stanuju prijatelji koji ne poznaju osudu, ni omalovažavanje. To su ljudi koji nesebično daju podršku i ljubav i prinose mi merdevine kad im kežem da sam se uputila do obližnje zvijezde. Uz njih se kulturno uzdižem na koncertu klasične muzike ili gledajući pozorišnu predstavu, i srozavam uz najcrnji muzički šund kakav se može čuti samo na „autićima“ na vašaru. S njima plešem, putujem i igram društvene igre na podu dnevne sobe uz Lenju pitu i kokice sa podjednakim žarom. Oni su moja kosmička braća i sestre.
U vrtu je i partner, ljubavnik i prijatelj (vratite se na opis prijatelja), sve u jednom, koji me podučio da ja vrijedim više no što sam i sama toga bila svjesna.
Posao koji mi daje slobodu da biram s kim, kada, gdje, odakle i na čemu ću sarađivati.
U tom vrtu plešem, smijem se, popijem čašu dobrog domaćeg vina i zamezim travničke ćevape sa puno luka.
U tom vrtu čitam i učim, iz knjiga i od drugih.
I, ko ja to moram biti kad porastem da bih živjela ovako?
Moram biti hrabra, rizikovati, izaći u arenu života i pokušati, i pokušati ponovo. Moram plakati, patiti, padati, ustajati, voljeti, preboljeti, i opet voljeti. Moram drugima biti ono što želim da i oni budu meni. Podjednako im prinositi merdevine za uspon ka njihovoj zvijezdi.
Moram biti mirna i vjerovati procesu. Ali i uporna da iskoristim priliku koju stvorim ili koja mi se ukaže.
Moram vjerovati sebi i u sebe. I voljeti i prihvatati sebe. Reći NE svakome ko želi preći moju granicu kompromisa i nastoji me kompromitovati. Reći NE ljudima, događajima, stvarima koj me truju ili na bilo koji način ne doprinose da rastem i razvijam se kao intelektualno i duhovno biće.
Moram plesati i šetati šumom, jer to su moje oaze u kojima punim baterije.
I iznad svega moram biti vidljiva. Biti i pokazati ko sam. Dati drugima priliku da se povežemo ili da odustanu. Jer, baš kao što nisu svi dobri za mene, ni ja nisam dobra za svakoga. I s tim sam u miru.
I, makar mi samo neke od ovih stvari izmiču (ali za petama sam im), srećna sam što mnogo od ovoga već živim. I zahvalna! Zahvalna do neba.
A vi? Ko ćete vi biti kad porastete?
I izbor i moć su u vašim rukama.
Znam da nije lako. Znam da je potrebna hrabrost. Ali toliko toga ste već preko svojih leđa predeverali, toliko puta već pali i uspjeli, vjerujte mi, vi to već možete. Sve!
O autoru
- Prestani sanjariti, počni živjeti svoj san
- Savjetnik za lični i poslovni razvoj, TA savjetnik (pod supervizijom), preduzetnica, vlasnica agencije za konsalting Liberta Co. Zaljubljenik u život. Fascinirana ljudskim umom. Vjerujem da je prihvatanje sebe prvi korak ka sreći. I mogu vam pomoći da drastično poboljšate kvalitet svog života.
Posljednji unosi
